Vijesti / Politika

Zapamtite dvije Dunje. Žene koje su odbile šutjeti.

Zapamtite dvije Dunje. Žene koje su odbile šutjeti.

Za desetak dana navršit će se točno dvadeset i sedma godišnjica otkako je fotograf AP-a Jeff Widener okinuo fotografiju koja će mu obilježiti cjelokupnu karijeru.

Tog lipanjskog prijepodneva jedan će hrabri čovjek, naoružan s tek dvije plastične vrećice u rukama, stati ispred nepregledne kolone tenkova što se valjala pekinškim Tiananmenom i postati simbolom otpora posvemašnjem ludilu kineskih vlasti i vječna inspiracija tisućama mirnih prosvjednika diljem svijeta.

Sadržaj se nastavlja...

Upravo se čita

Dan ranije kineska je vojska pobila stotine prodemokratskih demonstranata na Trgu nebeskoga mira. Čovjek u bijeloj košulji, kažu neki, zvao se Wang Weilin. To, međutim, nikada nije potvrđeno. Ni dan danas, dvadeset i sedam godina otkako je izašao pred tenkove kineske armije, nije poznato što se s njime dogodilo nakon što su ga dvojica muškaraca odvukla s trga. Pretpostavlja se da je ubijen.

Sjetio sam se njega upravo ovih dana gledajući kako dvije hrabre žene, Dunja Ercegović i Dunja Janković, zaustavljaju obespamećenu gomilu što se valjala zagrebačkim ulicama okupljena pod parolom 'Hod za život'.

Sjetio sam se i Suade Dilberović. Prije otprilike mjesec i pol dana navršile su se točno dvadeset i četiri godine otkako je ova hrabra sarajevska studentica medicine istupila pred naoružane Kukanjčeve soldate, prosvjedujući protiv posvemašnjeg ludila i rata, i pala kao prva žrtva opsade grada na Vrbanja mostu.

Sjetio sam se i hrabre Šveđanke Tess Asplund, koja je ne tako davno sama i goloruka stala na put koloni od tristotinjak nacista što se valjala ulicama Borlangea, suprotstavljajući se tako posvemašnjem ludilu i desnom ekstremizmu u švedskom društvu.

Sjetio sam ih se iz jednostavnog razloga. Zato što svi oni imaju nešto zajedničko – hrabrost i građansku odgovornost. Svi oni bili su spremni mnogo toga žrtvovati samo da bi se nama ovaj svijet barem na trenutak učinio boljim i ljepšim.

Vremena su, dakako, drugačija, okolnosti su drugačije - Hrvatska nije Kina, nije Sarajevo, a nije, bogami, ni Švedska, gospođa Markić nije kineski tenk, što god netko mislio o tome – ali to da netko stane pred nju i njenu izmanipuliranu kolonu, pred premijerovu ženu koja maršira za život dok firma što joj obilato puni obiteljski budžet lifra kontracepcijske pilule, pred pravomoćno osuđenog ratnog zločinca koji maršira za život dok istovremeno na duši ima 116 civila iz Ahmića, pred spodobe obećane celibatu kojima se unatoč tome svaka druga tiče ženskog spolnog organa, ukratko pred nekoga tko želi ograničavati ljudske slobode pod krinkom borbe za život, meni se, eto, u simboličkom smislu učinilo jednako važnim kao i stati pred tenk, pred naoružane vojnike ili pred hordu praznoglavih nacista.

Na trenutak mi se nekako učinilo da za ovu zemlju još uvijek ima nade. Osjećaj je, doduše, kratko trajao. Dunja Ercegović i Dunja Janković ubrzo su uhićene i prepraćene u policijsku postaju.

Baš kao što su svojedobno bili uhićeni Zorana Jančić iz Varaždina i Eugen Babić iz Rijeke, prosvjednici protiv privatizacije javnih dobara i rezanja socijalnih prava kojima sada prijeti kazna od šest do osam mjeseci zatvora. Baš kao i Teodor Celakoski i Urša Raukar prije njih. Baš kao što su u maricu svojedobno bili strpani i Edo Popović, Tomislav Tomašević, Vili Matula i brojni drugi.

I to bi, na kraju krajeva, mogla biti sasvim zgodna ilustracija u kojem smjeru ide ovo društvo. Kada je skupina izmanipuliranih i u političke svrhe iskorištenih branitelja bez ikakve dozvole i protuzakonito uzurpirala Savsku, kada je prijetila plinskim bocama i rušenjem Vlade, policiji nije padalo na pamet da nekoga uhiti i otpravi u stanicu.

Kada je pomahnitala gomila na čelu s Glogoškim, Bujancom, Alićem i Tepešom, zbog trodnevne suspenzije televizije Z1, stupala Zagrebom i uzvikivala 'Za dom spremni', policiji naravno nije padalo na pamet da nekoga uhiti i otpravi u stanicu.

Oduvijek je, uostalom, tako bilo, što je dopušteno jednima, nije dopušteno nekim drugima. Jedno su smjerni katolici i domoljubi koji bi vam virkali u postelju i propisivali što ćete misliti, a drugo su dijabolični aktivisti civilnih udruga koji tobožnjim pravima i slobodama truju vašu djecu.

U neko skoro vrijeme, kada Hrvatska bude nepovratno pretvorena u konzervativnu klerikalnu diktaturu po mjeri Karamarka, Hasanbegovića, Bozanića, Batarela i Markićke, sa zakonima kakve imaju još jedino Iran i Saudijska Arabija, kada i zadnji spomen sekularne države bude zaboravljen, kada i zadnje tekovine modernih zapadnih demokracija budu odbačene, manja će odgovornost biti na onima koji će tu diktaturu provesti u djelo.

Oni, uostalom, s odgovornošću nemaju nikakvih problema. Puno veća odgovornost bit će upravo na vama koji ste šutjeli i sve to mirno, kao da vas se ne tiče, promatrali ispred televizijskih ekrana.

Možda se tada, tko zna, sjetite Dunje Ercegović i Dunje Janković. Žena koje su odbile šutjeti.

Branko Detelj - Ružni, prljavi, zli - 24.5.2016.

Sve kolumne autora pronađite ovdje.

Najgledanija galerija

Izdvojeno


Vezani članci

Reci što misliš!