Nakon što sam prije ravno tri tjedna napisao i na ovome mjestu objavio jedan satirički, fikcionalni tekst u kojemu sam komentirao fenomen Mosta, prejudicirajući usput u kojem će smjeru ići pregovori o sastavljanju saborske većine s dvije najveće parlamentarne stranke, sljedećih desetak dana morao sam potrošiti objašnjavajući okolo, dragim poznanicima po šankovima, da sam se malo šalio, ali da se zapravo uopće nisam šalio, i zašto mislim da zapanjujuće dobar izborni rezultat Mosta ne nudi mnogo razloga za novonastalo općenarodno oduševljenje i nadu u bilo kakve promjene nabolje.
Daleko od toga, jasna stvar, da sam u takvim razmišljanjima bio usamljen. Danas, međutim, tri tjedna nakon parlamentarnih izbora, i najzagriženijim zagovarateljima družbe Bože Petrova stvari su postale kudikamo jasnije. Već tada, u izbornoj noći, nakon proglašenja rezultata, članovi i simpatizeri Mosta doimali su se nemalo iznenađenima onime što ih je snašlo. Dva, tri mandata ajde, to bi još bilo probavljivo, ali devetnaest!?!
Računali na smanjenu ubrojivost glasačkog tijela
Činilo se kako bi bilo najpoštenije da je najkasnije u utorak ili srijedu nakon izbora portparol Nikola Grmoja izašao pred javnost i svečano objavio: ‘Dame i gospodo, mi smo se samo malo zajebavali. Računali smo na smanjenu ubrojivost glasačkog tijela, ali ovo je ipak malo previše.’
Danas, tri tjedna nakon toga, članovi Mosta napokon su se međusobno upoznali i sjeli svi zajedno za isti stol – osim one dvojice, trojice koji ni ne znaju da su bili na listi, nitko im još nije javio – porazgovarali malo o svojim ambicijama i prohtjevima, i sada je konačno, tvrde upućeni, sve spremno za početak klasične postizborne koalicitacije. Bilo je krajnje vrijeme, upozorila ih je na to upravo ovih dana i sama predsjednica Kolinda Grabar Kitarović.
Famozne reforme tek opća mjesta koja slušamo godinama
Odjednom je tako i nevjernim Tomama postalo jasno da Most nije nikakva nadideološka platforma, već je u nekim svojim promišljanjima, kako svjetonazorskim, tako i gospodarskim, desniji od ionako radikaliziranog HDZ-a. Postalo je jasno da su sve te famozne reforme o kojima drve korifeji Mosta tek opća mjesta o kojima slušamo već desetljećima, poput decentralizacije, proglašenja isključivog gospodarskog pojasa, vinjeta na autocestama (toga se zaista trebalo sjetiti), učinkovitog pravosuđa, poljoprivrede, obrazovanja, bla bla, truć truć.
Odjednom je tako postalo jasno da se čitava priča o principijelnosti i nepotkupljivosti zapravo svodi na jeftinu, zakulisnu političku trgovinu i da se baš nitko od devetnaestero izabranih, unatoč proklamiranoj borbi za dobrobit Hrvatske, ne misli odreći vlastite dobrobiti i izdašne saborske plaće.
U Mostu nema ni minimuma demokratskih načela
Postalo je, na kraju krajeva, jasno i to da u tom Mostu, koji bi nam, eto, sada krojio demokratski poredak ne postoji ni minimum demokratskih načela, već u njemu vladaju plemenski zakoni, i da se dobar dio članstva zapravo svodi na politički netalentirane i potkapacitirane pojave, plankton koji možda može plivati u Neretvi ili Dravi, ali koji u oceanu hrvatske političke zbilje ekspresno postaje plijenom kitova iz HDZ-a ili SDP-a. O tome, uostalom, ovih dana svjedoči i neukrotivi insajder Stipe Petrina.
Nema stoga, kako vidite, nikakvog razloga za oduševljenje i optimizam. Baš naprotiv, najviše razloga za razočaranje, što se mene tiče, imaju upravo glasači Mosta. Oni koji su u dobroj namjeri i iskrenoj želji za bilo kakvim promjenama još jednom upali u klasičnu zamku domaće politike: svi koji su nam se zadnjih dvadeset godina nudili kao samoprozvani spasitelji i razbijači zacementiranog duopola na političkoj sceni, u rekordnom su se roku pokazali, koliko god to zvučalo suludo, jednako nesolidnima, gramzivima, ako ne i gorima od HDZ-a i SDP-a.
Branko Detelj – Ružni, prljavi, zli – 1.12.2015.
